Nema fer igre kod čimpanzi

Nema fer igre kod čimpanzi

23.10.2007

Za razliku od ljudi, čimpanze nisu spremne da ponude pravedne ponude i da odbiju one koje nisu

Igru ultimatuma je izvorno izumio znanstvenik sa Instituta Max-Planck za Ekonomiju u Jeni, Werner Güth. U toj igri jedna osoba (akter 1) dobija određenu sumu novca od vodiča igre. Akter 1 ovaj novac može dijeliti s akterom 2. O svoti novca koju želi dati, akter 1 odlučuje sam. Pravila za daljnji tok igre pak izgledaju ovako: U slučaju da akter 2 prihvati novac, obojica mogu određenu svotu novca ponijeti kući; ali u slučaju da odbije, niko neće dobiti ništa.

Strah od odbijanja nepravedne ponude potiče aktera 1na predlaganje pravedne ponude. Obično ljudi nude svotu od nešto ispod 50 % jer se lošije ponude često odbijaju. Osjećaj za nepravedne ponude i spremnost na prihvatanje gubitka novca (znači odbijanje ponuđenog novca u potpunosti) da bi se kaznilo za nepravednu ponudu su najvjerovatnije karakteristični samo za ljude. Spoznaje koje su znanstvenici dobili iz igre ultimatuma se kose sa dosadašnjim predstavama o homo oeconomicus-u kojeg su optuživali za čistu sebičnost.

Akter 1 (lijevo) privlači ladicu sa posudom s grožđicama onoliko blizu koliko je moguće (slika 1). Akter 2 (desno) može prihvatiti ponudu tako što također povuče za konopac i na taj način još više privuče ladicu ili odbiti tako što ne uradi ništa (slika 2). Kada akter 1 prihvati ponudu, obojica mogu pojesti grožđice u posudi. U drugom slučaju niko ne dobija ništa.

U objavljenoj studiji u časopisu Science je tim znanstvenika oko Keith Jensen igrao pojednostavljenu verziju igre ultimatuma sa čimpanzom, našim najbližim živećim srodnikom. Akter 1 ovdje akteru 2 može ponuditi određenu količinu grožđica tako što će ladicu u kojoj se nalaze dvije posude što je moguće blizu izvući prema sebi (slika 2). Posezanje za posudom je tek moguće kada akter 2 prihvati ponudu i ladicu privuče tako blizu da oboje mogu uzeti grožđice. Ako akter 2 ne voli ono što mu se nudi, ne privlači ladicu i obojica ostaju bez ičega. Na osnovu ranijeg rada su znanstvenici znali da čimpanze ne mogu brojati ali da su zato itekako sposobni da razlikuju kvantitete.

U različitim verzijama ove mini igre ultimatuma je akter 1 mogao privući ladicu sa 8 grožđica za sebe i 2 grožđice za aktera 2. Ljudi bi takvu podjelu smatrali nepravednom i u normalnom slučaju odbili. Akter 1 je zatim mogao birati: U prvom krugu igre je mogao odlučiti da li će dati pravednu (svako dobija 5 grožđica) ili nepravednu ponudu. U sljedećem krugu igre je mogao izabrati pretjerano pravednu ponudu (2 grožđice za sebe, 8 za aktera 2). U trećem krugu igre akter 1 nije imao izbora – mogao je predložiti samo nepravednu ponudu (8 grožđica za sebe, 2 grožđice za aktera 2). U četvrtoj igri je akter 1 mogao akteru 2 dati izvanredno nepravednu ponudu: 10 za sebe, 0 za aktera2.

Za razliku od čovjeka, čimpanze prihvataju svaku ponudu – bila ona pravedna ili ne. Međutim, sa jednom iznimkom: Jedina ponuda koja se sa sigurnošću odbijala, bila je opcija 10/0 u kojoj akter 2 ne bi dobio ništa. Znanstvenici zaključuju iz toga da čimpanze nisu spremne da daju pravedne a odbiju nepravedne ponude. Znači da se oni ponašaju više kao sebični ekonomisti a manje kao socijalni reciprokatori – zadnji uključuju i sebe i drugog u odluku o svom djelovanju.

Dobre Kalorije Liječenje prirodnim putem - Prirodni preparati za njegu i higijenu Recepti i savjeti za svaku kuhinju - Gastrofan