Ekološki problem

Ekološki problem

28.06.2007

Da bi se zadržao pregled nad različitim ekološkim problemima, korisno je istražiti veze između različitih oblasti, vezanih za ekološke probleme. Današnje stanje je svima poznato: najveći zagađivači okoliša su najveće industrijske dražave, ali i treći svijet je natjeran da također iscrpljuje prirodu, ne bi li sebi osigurao barem osnovno za preživljavanje.

Tržište je se u zadnjih 200 godina razvilo bez imalo razumijevanja za ekologiju. Prirodne katastrofe u zadnjim stoljećima ukazuju na to da se taj tempo iscrpljivanja prirode neće više moći dugo nastaviti i da smo osuđeni na globalnu katastrofu gigantskih razmjera, ako se mnogo toga ne promijeni. Međutim, šta tačno promijeniti? Već oko postavljanja ciljeva vezano za sve moguće reforme koje se tiču ove problematike, radilo se tu o reformama koje se odnose na pojedine države ili one, koje se mogu smatrati reformama globalnih razmjera, postoje nesuglasice. I sama kompleksnost ekološkog problema općenito je tako velika, da više i ne postoje jednostavna rješenja. Promjene u vrijednosnom sustavu industrijskih država, migracije, religijski i nacionalni sukobi se više ne mogu posmatrati odvojeno od ekološkog problema.

Istraživanje uzroka

Kolikim dijelom se čovjek i ono što uradi može smatrati prirodnim? Ako se cijeli ekosustav Zemlja, uključujući čovjeka i cijelu civilizaciju, definira kao priroda, onda problem odjednom iščezne. Posmatrajući geološke etape, prijeteća ekološka katastrofa postaje samo jedna od katasrofa u nizu koje priroda sama po sebi reguliše. Da li će ljudi uopšte i koliko njih preživjeti tu katastrofu, prestaje biti važno jer će ekosustav Zemlja i dalje funkcionisati, iako u početku poprilično oslabljen. Ovaj način posmatranja te problematike se čini realnim, ali nam, uzimajući u obzir činjenicu da čovjek ne može uvijek pobijediti, ne može pomoći dalje. Ali ako prirodu posmatramo kao ono što čovjeka i njegovu civilizaciju okružuje, to jest flora, fauna, atmosfera, okeani i sve prirodne raznolikosti na kopnu, onda se moramo zapitati, kada čovjek prestaje da živi u toj prirodi, da živi sa istom. U principu on to čini već sa svojom pojavom u evoluciji. Svojom inteligencijom je u stanju da prvo prevari prirodu, a kasnije da je uobliči kako želi i da je „pljačka“ i postavi se iznad nje. Mehanizam kojim je to činio je uvijek bio i ostao isti: nastanjivanje, preoblikovanje prirode, tehnologizacija. To sve pak ne vodi nužno do jake štete, učinjene okolišu. Postojale su kulture koje su mijenjale prirodu ali su ipak živjele u skladu s njom. To nije samo pitanje broja stanovnika. Vrijednosni sustavi, religije i filozofije ukazuju na različita shvaćanja prirode. U slučaju kršćanske Europe sa njenom maksimom „Podredite sebi Zemlju“, od vremena renesanse, ljudska sposobnost da oblikuje prirodu je prevazišla sve ranije dimenzije. Krajem 20. stoljeća je takva granica preoblikovanja (gotovo da se može reći i razaranja) dostignuta, kakva se prije 50 godina nije mogla ni naslutiti. Ljudska civilizacija će pod ovakvim uslovima razaranja prirode biti moguća samo još nekolicinu generacija. U svako doba su urbane kulture najviše donijele smeća i oštećenja u okolišu - nek se uzme u obzir samo Rimsko carstvo - ali u ovom stoljeću svemu tome dodatno pridodaju milionske metropole i okrutno velik broj ljudi na cijelom svijetu. Prirodni sklad i „ljudski“ princip maksimiziranja koristi (tj. povećanje individualnog osjećaja ugodnosti kao ultima ratio) očito predstavljaju suprotnost koja postaje sve veća, što se čovjek više urbanizira. Do sada je čovjek bio u stanju da nadjača sklad u prirodi, ali u svijetu koji je sam sebi stvorio, poprilično dugo se zavarava smatrajući da sve funkcioniše po njegovim zakonima iako u gradovima dolazi do sve jačeg zagađenja i nedostatka vode. Prioriteti današnjeg modernog čovjeka u industrializiranom svijetu se uopšte ne poklapaju sa prirodnim pravilima o skladu u prirodi.

Osnovna razmišljanja o mogućim rješenjima

Kako uvesti mehanizme regulisanja koji bi sustav vratili u produkativnu komunikaciju sa prirodom? Sa novim vrijednosnim sustavom, promjenama u sustavu ili čak sasvim novim sustavom? Rješenje ovih pitanja samo nije dovoljno. U sadašnjoj situaciji nije dovoljno, vratiti se životu u skladu sa prirodom. Već uništeni dio prirode se mora dodatno obnoviti. Pogotovo u europskim industrijskim državama se više i ne može reći, kako je priroda tamo izgledala izvorno. Šuma, kao posljednji ostatak prirode (ostatak neiskorištene površine se može slobodno nazvati agrarnom stepom), je stoljetnim promjenama, iskorištavanjem i istrebljivanjem njene površine izgubila svoje pravo lice. Međutim, postoji li uopšte izvorno lice šume? S parolom „nazad prirodi“ se ne stiže daleko, pošto se šuma ne može definirati iz prošlosti. Osim toga nam nedostaje i osjećaja za prirodu. Naravno da je svako od nas oduševljen posebnim krajolicima i prirodnim panoramama, ali malo ko drveće i cvijeće smatra osjetljivim bićima. Jednostavno su naizgled nezahtjevna kulisa koja je uvijek tu. Taj osjećaj za prirodu se ne može naučiti. Radi se o nečemu što je drugačije od znanja koje se odnosi na to, kako priroda „funkcioniše“. Naš prirodno-znanstveni i tehnički svjetonazor nam omogućava da sve posmatramo u mehanizmima i funkcijama, ali na taj način ne možemo riješiti ekološki problem. Naš sustav obrazovanja ne nudi rješenje za ovu vrstu neznanja i u današnjoj urbaniziranoj kulturi koja je orijentirana prema potrebi za konzumiranjem je zaista nejasno, kako buduće generacije odgojiti sa takvom vrstom osjećaja za prirodu. Našu nesposobnost buđenja osjećaja za prirodu uveliko povećava i umanjenost sposobnosti osjećaja koja je izazvana medijima putem kojih dolazimo do prezasićenosti doživljavanja. Lov za brzom, površnom srećom i otupljivanje prirodnih osjećaja su zatrpali dubinu osjećajnosti. To se, uostalom, može primijetiti i kod međuljudskih odnosa. Ipak i ljude oko sebe moramo shvatiti kao dio prirode.

Globalni ekološki problem

Trenutni sustav ekonomije u svijetu je ekološki gledano prava katastrofa. Industrijske države su, nakon što su toga postale svjesne, započele prve reforme metoda u proizvodnji i polako počinju da vrše pritisak i na zemlje trećeg svijeta. Taj pritisak je, naime, sebičan sve dok industrijske države ne osiguraju financije i to sve do sada liči na pokušaj, da se potencijalni konkurenti i druge kulture drže nerazvijenima i ovisnima. Da li je treći svijet uopšte u stanju da u trenutnom sustavu bilo kakvu reformu sprovede samostalno? Politika razvoja u zadnjih 20 godina nije uspjela i ono malo zemalja koje su se priključile industrijskim državama (npr. Taivan, Hongkong, Južna Koreja), postigle su to samo uz plaćanje cijene još većeg uništavanja okoline. Da li je svjetsko tržište opće rješenje koje neke zemlje u razvoju i pojedini teoretičari u industrijskim državama traže? Pojedine države bi se dalje specijalizirale na nekolicinu grana ekonomije da bi održali konkurenciju. Ovisnost ionako slabih država bi se pri tome povećala, potražnja na određenim tržištima bi imala još gore posljedice, nego što je to do sada ionako bio slučaj. Bilo kakvi scenariji, koji bi od industrijskih država zahtijevali solidarnost, su zasigurno irealni. U današnjem stanju bi moglo doći do političkog pritiska na kooperaciju, ali bi to zbog sebičnosti sjevera moglo ubrzati stvaranje zida koji bi imućne dijelio od manje imućnih. Alternativa bi bila stvaranje ekonomskih blokova unutar trećeg svijeta sa određenom zaštitom po uzoru na SAD, EU i Japan. Te države bi se morale odreći privilegija jeftine radne snage, ali bi svoje sirovine mogli prodavati za cijene koje su dostojne čovjeka. Osim toga bi se omogućilo donekle samostalan kulturni razvoj i održavanje identiteta o čemu u trenutnom sustavu nema govora. Ipak su šanse za pomoć u razvoju od industrijskih država u zamjenu za političke usluge za mnoge države trećeg svijeta bile atraktivnije nego međusobna kooperacija, zbog čega je mlađa povijest trećeg svijeta bogata ratovima. Ekonomske znanosti u zadnjim godinama nisu mirovale i pozabavile su se ekonomijom okoliša. Centralni problem, međutim, izgleda da nisu nemogućnost kvantificiranja zagađenja tla, vode i zraka kao i određivanje eksternih troškova (tj. troškovi koji nastaju putem oštećivanja okoliša procesima proizvodnje) koji se ne mogu obuhvatiti tržištem, jer za njih tržište ne postoji. Proizvodi koji ne oštećuju okoliš i čija cijena uzima u obzir eksterne troškove su skuplji. Ekonomsko tržište se očito ne nosi sa tom novom problematikom, budući da ista ne pronalazi put u njegovu strukturu. Upitno je da li u okvirima ekonomskog tržišta uopšte može postojati uspješna ekonomija okoliša.

Ekološki problem svakog od nas

U suštini se ekološki problem odnosi na problem svijesti o očuvanju okoliša svakog pojedinca. Nedostatak svijesti o okolišu nije neophodno izraz sebičnosti ili nezainteresiranosti. S jedne strane nedostaju potrebne informacije o povezanosti pojedinca s ekološkim problemom, s druge strane se štete koje su nastale zbog određenog načina ponašanja pojedinaca ne mogu zamijetiti ili samo nakon dužeg vremena, tako da osjećaj krivice za učinjenu štetu nikada ne nastane. Mora se stvoriti osjećaj za vrijednost okoliša u tolikoj mjeri da se u trenutku nanošenja štete odmah javi osjećaj krivice. Zato se bez sumnje može tvrditi da odgovornost za moguće rješavanje ekoloških problema, kao i za same probleme, pada na samog čovjeka, koji s obzirom na njegovu veliku tehničku i naučnu moć i ekološku svjest može kako zaštititi prirodu, tako je i razoriti ili je dalje „stvarati“ u stanju dinamičke ravnoteže. Uzmemo li u obzir ljudski udio u ekološkoj krizi, moramo spomenuti da se tropske šume sijeku brže nego ikada. Po procjeni se ukupno 20.4 miliona hektara tropskih šuma uništi godišnje (što odgovara veličini Paname). Nestajanje tropskih šuma je iz više razloga zabrinjavajuće. Glavni razlog je uništavanje načina života mnogih nedužnih plemena. Uzmimo u obzir i podatak da ove šume sadrže daleko najveće svjetske zalihe biljnih i životinjskih vrsta i uništavanje istih bi predstavljao težak udarac stalnoj ljudskoj potrebi ljudske vrste da održi obnavljanje usjeva otpornih na štetočine. To bi također bio udarac plodnosti i divoti samog života. U razaranje prirodne, životne sredine se bez sumnje ubraja i demografska eksplozija stanovništva, jer se ljudsko stanovništvo sada udvostručuje svakih 30 godina. Tako enormno povećanje stanovništva na Zemlji najprije povećava gustoću naseljenosti, koja po svojoj prirodi više zagađuje u cjelini prirodnu, životnu sredinu; drugo, tako veliki porast stanovništva prirodno vrši u velikim razmjerima pritisak na povećanje poljoprivredne proizvodnje za neuporedivo većom proizvodnjom životnih namirnica, te izgradnje stanova, škola, bolnica i osposobljenost raznovrsnih kadrova koji će se starati o tom stanovništvu i dr. Milioni stanovnika umiru od gladi, u raznim dijelovima svijeta, na desetine miliona samo u zemljama EU je nezaposlenih itd. Ekološki problemi modernog svijeta su toliko obimni da prevazilaze moć efektivne intervencije bilo koje pojedinačne zemlje, organizacije, struke, nauke i discipline. Samo zajednički saznajno-praktički napori svih zemalja, mogu da ublaže zastrašujuće posljedice ekološke katastrofe. Danas je sazrela teorijska i politička svijest da je pitanje budućnosti čovjeka neraskidivo povezano sa pitanjem budućnosti prirode. Uzimajući u obzir sve stvari koje čovjek čini, a koje direktno ili indirektno potiču nastajanje ili pogoršanje ekološkog problema, jedino preostaje ukazati na konkretne stvari, na koje bi čovjek mogao pripaziti u slučaju da želi da pridonese poboljšanju stanja u svijetu. Razmišljate li ikada da li svjesno štedite električnu energiju, da li koristite javna prijevozna sredstva ili preferirate vlastiti auto, da li često koristite baterije, da li se tuširate umjesto da se kupate...? Često ljudi ne razmišljaju o navedenim stvarima ili ih uzimaju zdravo za gotovo. Nadam se da će vas naš tekst potaknuti na razmišljanje o povećanju svijesti o očuvanju okoliša.

Dobre Kalorije Liječenje prirodnim putem - Prirodni preparati za njegu i higijenu Recepti i savjeti za svaku kuhinju - Gastrofan